Novinarka u izolaciji: Moja tri prozora

Novinar u izolaciji zapravo zvuči kao oksimoron. Ljudi i profesija koja je sva okrenuta zajednici, razgovorima, kontaktima, odjednom su se, poput mnogih građana, našli zaključani između četiri zida. Njihovo viđenje spoljnog sveta iz ove perspektive povod je za seriju tekstova koje će Građanske inicijative objavljivati.

Novinar se uvek pribojava zatvora. Još smo u socijalizmu naučili šta nije preporučljivo i čiji lik i delo se ne dovodi u pitanje. Prepričavali smo viceve o zemljama tzv. istočnog bloka, o Janošu koji na sastanku pita nešto nezgodno, a na sledećem sastanku kažu da ih ništa ne interesuje, osim toga gde je Janoš. U nas je važilo pravilo da se o jednoj ličnosti ne piše i ne “laje”, jer u suprotnom sledi formula 3 plus 2, tri godine ko priča, a dve ko sluša. A zbog priča na te teme strašno je stradala samo Ženi Lebl. U svom dugogodišnjem radu, a nisam uvek bila u idiličnom odnosu sa režimom, pamtim najviše diferencijacije, nekakva “drugarska veća” koja su harala redakcijama, a koja su me mimoilazila jer nisam bila član.

Ipak, ostao je taj strah. I evo me osuđenu bez suđenja, krivu po članu 65+, bez nanogice u stanu na Telepu, još jedinom preostalom delu Novog Sada, koga još nije potpuno uništila korona novokomponovanih investitora i projektanata. Noću i za policijskog časa samo se čuju petlovi i kerovi. Nema veselja četvrtkom i petkom, sa obaveznim vatrometom i noćnom jurnjavom automobilima. U blizini, a tako dalek i nedostižan je Dunav i jedan rukavac, među Novosađanim znan kao Šodroš, gde smo davno išli na klizanje, a ikona toga vremena bio je čuveni olimpijac Jaša Bakov. I bojim se, dok traje ova pandemija, nekim čudom će biti usvojen novi urbanistički plan, isušiće Šodroš, pomeriće nasip, suziće Dunav, poseći će šumu, oteraće žabe, kerove i njihove vlasnike, napraviće Novi Sad na vodi, višespratnice na peščanom dunavskom žalu, a propraće taj krvavo zarađeni novac od droge ili oružja, sve po ukusu aktuelne “komunalne koalicije” kusih i onih drugih.

Jaša Bakov će biti mrtviji nego ikad ranije. Sve to sa svoja tri prozora ne vidim. Samo slutim. Znam odakle se dolazi iz centra grada i kako sam tamo odlazila pre Ovoga. Znam kojim putem se ulazi dublje u Telep, stari deo grada, pre 85 godina izgrađen posle jedne poplave za tadašnje žitelje koji su ostali bez svojih kućica. Živeli su tu radnici, zanatlije, mahom Mađari. U daljini vidim i toranj telepske crkve, katoličke, i zelene bašte, voće procvetava. Tu žive i dalje sugrađani preostali posle svih poplava, a bile su različite.

Tu se ide i do Vršačke 25, do kuće Baranjijevih, umetnika Zlate i Karla. Odavno su nas napustili tu jedinstveni ljudi, inače žitelji Telepa od te davne poplave i aktivisti tadašnjeg udruženja, reklo bi se sadašnjim jezikom NGO, za izgradnju i isušivanje Telepa. Bili su školovani umetnici, čika Karlo peštanski đak još pre Velikog rata, tetka Zlata bečki đak. On vajar, ona slikarka, on Mađar, ona Srpkinja. Oboje ponositi Vojvođani i Europljani. U kući se govorio mađarski, srpski i nemački. Ravnopravno. Bili su pioniri umetničke keramike u Jugoslaviji, zajedno sa Ivanom Tabakovićem. U dvorištu su imali izgrađenu grnčarsku peć, u ateljeu grnčarski točak koji se terao nogom. Tetka Zlata je “vo vremja” položila i grnčarski zanat. Moji roditelji su bili prijatelji sa Baranjijevima, a ja radoznalo dete kojem su se otvorila vrata ateljea. Volela sam da idem kod njih učim kako se radi, gledam i ćutim dok oni rade i dobijem najbolju umetničku školu koja se mogla zamisliti. Kao Platonova akademija, sve je bilo u pitanjima i odgovorima. I naivnim pokušajima slikanja i vajanja, koji još svedoče o tome da za umetnost treba i talenat. Te uspomene slutim sa jednog prozora.

Iz moje kuhinje i spavaće sobe gledam divno uređeno dvorište komšije od preko puta. Lep travnjak, staza po sredini, drveće po ivicama, skladno i uredno. I visoka zidana ograda da ih odvoji od sve bučnije ulice i nadolazećih investitora. U dvorištu lep, mlad, moćan crni rotvajler koji prati kroz rupe na ogradi sve šta se događa na ulici. Laje na svakog drugog psa, čuva svoju kuću i gazde. A kad ostane na dvorištu, zavija poput vuka sve dok ga ne puste u kuću. Nadam se da me komšije ne vide da im sa drugog sprata gledam u dvorište. Kao u onom Hičkokovom filmu.

I konačno treći prozor. Sa njega se u stvari skoro ništa ne vidi. Samo vrhovi drveća, krovovi niskih kuća. Iza toga je nasip i Dunav. I put za Kamenjar. A na Kamenjaru jedna kuća, starih i dobrih prijatelja gde provodim leta. Često i proleća i jeseni. Proleće pripada epidemiji i onima koji su mi zabranili kretanje. Evo, već je treća nedelja kako se život sveo na pogled sa ta tri prozora. Ima istina i četvrti, ali kroz njega bi videla komšijinu dnevnu sobu i bilo bi mi neprijatno. Spuštam roletnu. A i oni.

Dole je popločano dvorište sa parkingom. Ograđeno. Ne znam da li mi je dozvoljeno, ipak, tu šetam kad bacam đubre, u krug od zida do zida. Jedan krug – 80 koraka. Napravim deset krugova, koliko da ne zaboravim kako se ide. Nekad se “probijem” do radnje na uglu, premaskirana u mladu i kupujem novine i cigarete. Još me niko nije legitimisao, a ni denuncirao.

Naše šefove više ne gledam i ne slušam. U bojkotu sam. Obavestim se preko društvenih mreža. Kad mi slučajno natrče, gledam ih bez tona i to je vrlo neobičan doživljaj. Jedno mi je jasno, korona postavlja sva pitanja i pokreće sve teme. Ne znam ko će i kada odgovoriti na to.

Vera Šoti, Građanske inicijative

(Autorka je novinarka u penziji iz Novog Sada)

Leave a Reply