Vasa Stajić i modernost

Poštovane dame, poštovana gospodo! 

Okupili smo se večeras, pod krovom jednog novog, a starog, Vojvođanskog kluba – da osvetlimo trag Vase Stajića. Temu za večerašnju tribinu izrekao je nedavno Slobodan Budakov, sledeći misao koja je u osnovi tipično „stajićevska“: šta nas, danas, u ovo moderno doba vezuje za ideje Vase Stajića?

Vasa Stajić, banaćanin poreklom, rođen je 10. februara 1878 u Mokrinu, kod Kikinde i živeo je na razmeđi dva veka, devetanestog i dvadesetog, dva veoma važna veka koji i danas bitno utiču svojim nasleđem na naše živote i naravno na celi svet. Dohvatio je Stajić kraj devetnaestog veka, upoznao ga kao vek „nacionalizma“, ali istovremeno i kao vek rođenja modernog evropskog građanskog društva, na idejama slobode, bratstva i jednakosti. Već na školovanju u Parizu, posle završene, prema svojoj želji srpske karlovačke gimnazije, sa 18 godina – 1896. godine, za  razliku od mnogih svojih vršnjaka, koji se posvećuju toliko zanosnoj dekadenciji tadašnjeg „grada svetlosti“, mladi Stajić obilazi spomenike, mesta iz istorije i literature, nadahnjujući se idejama modernog doba, pre svega idejama društvene pravde, zasnovane na uviđajućoj potrebi menjanja pozicije potlačenih. Vasa Stajić prihvata u Parizu ideje socijalizma utemeljenih na Marksovom poimanju ekonomske teorije. On uviđa bedu i kontrast između kapitalista i obespravljene radničke klase, uviđa nepremostivi jaz između bogatih i siromašnih, pojavu koja i danas ne prestaje da bude tema mnogih sastanaka grupe G8. Međutim, za razliku od drugih, on odbacuje sve vrste religijskog objašnjavanja ove protivrečnosti i kritikuje na primer, viđenje pojave nazarenstva i zadrugarstva Jaše Tomića, označavajući ga kao religijskog utopistu i nagoveštavajući budući sukob sa ovim radikalskim političarem i to temeljni sukob, koji će obeležiti čitav posleratni period i imati uticaj na državno-pravnu poziciju Vojvodine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i šire, sukob koji će predstavljati osnovu za potonji „radikalizam“ i „evropejstvo“, čak, sukob između današnjih „patriota“ i „izdajnika“.

Vasa Stajić rano uviđa klasnu bedu bez obzira na naciju: „Teško tebi jadni sirotanu, mađarski radniče i najamniče, teško tebi mađarski socijalisto! Jer dok je ovakvih otaca domovine i ovakvih starešina i upravnika u zemlji ovoj – tvoje se želje i zahtevi za korom crnog hleba nikad ispuniti neće…“ (1897, Zastava). On započinje svoju publicističku delatnost i tekstovima o osmočasovnom radnom vremenu, o mašinama u kapitalizmu, o značaju rada za civilizaciju i uopšte, za razvitak ljudskog roda. Međutim, Vasa Stajić nije salonski socijalista, jer je uviđao i kritikovao nedelotvornost, ne samo Tomićevih radikala, nego i Politovih liberala, kojima zamera što ništa ne rade da se promeni ono, što je okarakterisao iste 1897. rečenicom: „Stanje našeg naroda je skoro očajno.“ Istovremeno, Vasa Stajić je blizak idejama jugoslovenstva, a shvata ih, pre svega kao emancipatorske, neophode da se prevaziđu religijske i govorne razlike među južnim Slovenima, te u Lajpcigu 1903. piše, nagoveštavajući svoju potonju prosvetiteljsku i prosvetnu misiju: „Budućnost Jugoslovena ima da stvori škola. Tako ćemo postati deo Evrope, pa neće sa nama računati kao s kolonijom kuda će slati proizvode svoje industrije i kulture uopšte, u zamenu za naše sirovine. … Neće vojska rešiti pitanje naše budućnosti, ona nas neće spasiti sramotne uloge potrošača, niti će nam otvoriti kolonije kuda bismo mi izvozili. Spas je naš vezan za nade koje smemo polagati u naučnike naše i mislioce, prirodnjake i industrijalce, u trgovce i inžinjere. I zato  je naša glavna briga da obrazujemo što veći broj istinski stvaralačkih ljudi, pa i žena. I prva naša briga je škola.“ Već tada, početkom veka (iako će se stvarni „istorijski“ 19. vek, prema Hobsbaumu, završiti tek raspadom Austrougarske i Vilsonovim načelima), Vasa Stajić dobro razume rat kao glavnog protivnika običnog naroda, te usvaja pacifizam, kao demokratsko i moderno načelo, kao potrebu dogovora među narodima, pre svega uspostavljanjem međunarodnog prava: „Ideja bratstva sviju ljudi i dobre volje među njima, dobre volje da sve međusobice rešava nepristrasni treći, porotni sud, a da se pravo ne stiče na vrhovima krvavijeh bajoneta i ubitačnijega oružja. Ona je zasad samo misao, ali je misao osvojila najbolje glave čovečanstva, rodila je zametak fakta u porotnom sudu u Hagu, a jedna internacionalna komisija rešava rusko-engleski spor u Parizu…. Istina, u onaj mah nam skeptičari, kojima nema leka i čija trenutna ironija za čas pređe u glupu grimasu, oni nam meću kao zapreku pod noge rat rusko-japanski. Oni ne vide da nam baš time pružaju argumenat koji najviše odlučuje i upućuje narode, da izvuku pouku iz ove krvave drame, pa da se okanu krvavog rešavanja svojih međusobica, kao što su nekad činili, a da potreže svoj spas u modernoj organizaciji međunarodne pravde, čiji je zametak u Haškom tribunalu. Oni ne vide da je rat samo jedna epizoda one večite drame, neprestane one borbe čoveka protiv nerazumnih sila prirode; ne vide da će naposletku i ovaj bič, kao i toliki već drugi, iščeznuti pred dobrim genijem civilizacije…“

Vasa Stajić se izjašnjava i kao ateista, danas bismo rekli „sekularista“, iako je više nego očigledno da vanredno poznaje Isusovo učenje, kao i sve njegove zemaljske ekspoziture, koje, kako on vidi, razdvajaju dva plemena istog roda. Zato će se kasnije, za vreme ropstva 1917. u dirljivim pismima ćerki Danici osvrnuti na ovu temu: „Ti ćeš milo dete možda pripadati prvom istinski jugoslovenskom naraštaju našeg naroda, zato što tebe već predisponira okolnost što ti je otac Srbin a mati napredna Hrvatica…Vi imate da posle ove svetske olujine zidate temelje za jedan nov narod, od koga su dosad postojali samo nesložni odlomci… Ima dve srednjevekovne sile, koje nam najviše smetaju da postanemo jedna duša, a zatim i jedno telo: hrišćanstvo u bizantskom i hrišćanstvo u rimskom izdanju. Za jedno se više može reći da je glupo i računa sa našom lenošću, za drugo da je silovito, lukavo, opasnije. Našu dušu treba osloboditi i jednoga i drugog, od nemarnosti i od ropske pokornosti.“

Formiranje idejnog sklopa Vase Stajića, obeležile su u periodu od 1904. do 1911. još dve važne činjenice iz njegovog života: prvo, odlazak u Hercegovinu, rađanje ćerke Danice i „pljevaljska afera“, gde biva, kao nastavnik izmanipulisan od strane špijuna i odbačen iz zaostale sredine zbog naprednih shvatanja i drugo, Aponjijev zakon, donesen u „njegovoj“ Ugarskoj, kojim je započeta nasilna i temeljna mađarizacija srpskog življa u Bačkoj. Nakon prelaženja u Sombor, on objavljuje 1908. u Letopisu Matice Srpske sledeće: „Ne, ja ostajem među svojima, među njima ću se truditi da budem bolji, ne bih li ih živim primerom svojim životom priveo u službu dobroti, poštenju, kulturi.“  Zbog toga nastavlja živu političku i prosvetnu delatnost, sada već potpuno uveren da se Austrougarskoj monarhiji bliži kraj, jer „…mira ionako neće biti u Ugarskoj dok se ne uzakoni opšte, jednako i tajno pravo izbora“. Naravno, on uviđa i probleme sa radikalskom demagogijom: „Radikalna stranka Jaše Tomića je u celom srpstvu žigosana najpre, izmećarka Vekrla i njegova eksponenta Rauha; zatim zbog nekulturnoga svog držanja u pitanju srpsko-hrvatskom, pri čem je došla u sukob sa današnjom srpskom i svetskom naukom. Ona je dalje ozloglašena i zbog besomučnosti s kojom se bori protiv Srba neradikala, zbog fakta da ona ima samo unutrašnjih neprijatelja u našem narodu, te vodi jedino bratoubilački rat.“ Otpor ka „mađarizaciji“ stvorila je u Vasi Stajiću nacionalni bunt i to revolucionarnog karaktera. On u sebi to prepoznaje. Osniva „Novog Srbina“, časopis sa kojim budi revolucionarni zanos u južnog Ugarskoj. Posećuje Beograd, održava vezu sa Narodnom odbranom. Pisaće o tome: „Ja sam ulazak u Narodnu odbranu shvatio ozbiljno, on je za mene značio revolucionisan život. Celog veka učiš i živiš u pregnućima: zašto? Sad su sve moje borbe dobile jedan viši smisao i tako konkretnu želju: ujedinjenje Jugoslovena, više pravde na Balkanu. Taj program je bio usvojen i od kongresa socijalno-demokratske stranke u  Ljubljani 1908.“ Zatiče u Beogradu političku i tajno-policijsku elitu Srbije u previranjima, u kovanju ambicioznih, ekspanzicionističkih planova, u pripremi za više nego evidentni rat. Kaže: „U Beogradu ja nisam hteo da znam tajne; šta ko radi i sprema. Govorio sam obično: recite mi šta da ja da učinim, drugo ne volim znati“. Naravno, kao i nekad Miletić i Vasa Stajić će biti izdat upravo iz Beograda i to tako što mu je nađena članska karta Narodne odbrane, posredstvom njenog predsednika policijskog generala Bože Jankovića, za koga se kasnije saznalo da je dostavljao spiskove srpske mladeži Austrijskoj tajnoj službi. Vasa Stajić u čuvenom „segedinskom procesu“, čuvajući svoje učenike, prihvata krivicu za pripremu „oružanog ustanka“ i „obaranja Dvojne monarhije“, kao „najveći neprijatelj države“ i biva osuđen 1913. Iz zatvora će pisati svojoj supruzi: „Jer u ovoj zavetrini, ja nisam željan mira, kao Laza, nego pravde; i ne mogu da iziđem iz čovečanstva, pa da se mirim sa biljnim i životinjskim svetom. Zato ja bih Lazi odgovorio: ne treba nam mir dok nacionalistička nepravda ne bude pogođena u srcu svom; i neka krvari čovečanstvo, neka i mene puste u krv i smrt da demantujem, da se opirem primeni zooloških zakona na život čovečanstva („Krupna riba jede, guta sitnu ribu“). Neka se ratuje do ogladnelosti, objedelosti, dok sva srca smrtno ne omrznu nepravdu, ne uvide da čoveku treba ljubavi u duši za sreću, pa da bude srećan, a ne beli ili crni robovi i kolonije i drednoti, imperijalizmi i militarizmi; dok se nasilje i slepa pokornost ne speru sa lica čovečanstva i ne dođu do prava za samoopredeljenje ne samo Poljaci, nego i Katalonci i Baski, i Irci i Jermeni, i Bunjevci i sami Cigani. Na Lazin san i ja odgovaram skoro jednakim neostvarivim snom, ali verujem da će tolika prolivena krv, tolike patnje naroda uvučenih u rat zoološkim načelima, približiti bar za jedan korak pokoljenje koje će na našim grobovima brati cveće.“ Vasi Stajiću je odavno jasno šta je uloga javnog radnika. O tome će pisati iz zatvora ćerki Danici: „Pišem Ti Danice, sve o svom javnom radu a samo zato da bi što jasnija izrazio svoju nejasnu misao. Javni radnik, naime, ne treba da bude stilist, čovek vešt peru; više nego njegovo pero treba da govore njegova dela. Ne člancima, nego uspesima treba on da govori; neka necitira knjige, nego svoja i saradnika svojih dela.“ Razmatra i žensko pitanje, ukazujući na pojedine deformacije tadašnjih sifražetkinja i kaže: „Jer, može li išta veliko nastati u čovečanstvu, možemo li mi muški išta lepo učiniti bez pomoći naših matera, sestara, žena, prijateljica, kćeri?“

Vasa Stajić izići će iz zatvora u osvit završnice stvaranja nove države pod krunom Karađorđevića, on, borac protiv, ne samo monarhističkog feudalizma, nego borac za moderno, napredno društvo, uravnoteženo, prosvećeno, društvo socijalne pravde, on ateista, duboko uveren o bliskoj mogućnosti ostvarenja svojih ideala o jednom, jugoslovenskom narodu. Ubrzo će usledeti razočarenja. Narastajuće nacionalističke tenzije razdiraće i onako opljačkanu Vojvodinu, koja postaje plenom centralističke države. Reći će ovo 1920. u članku „Dole s šovinizmom“: „Neka se zapita naša omladina: šta to znači Vojvodina Srpska. Da li to znači Banat, Bačka i naša Baranja bez Nemaca, bez Mađara, bez Bunjevaca, Šokaca, Slovaka i banatskih Hrvata, bez Rumuna? Nevaljalci su oni koji Vojvodinu krste srpskom, a rade na tome da ona bude izgubljena za Jugoslaviju. Jer jedno je tek jasno: nisu Mađari Vojvodinu izgubili zato što bi ona bila srpska, nego zato što su bili vitezi grube sile, te odricali pravdu mnogim narodima Vojvodine. Vitezi sile stali su odlučno uz Viljema i služba sili im iziđla na nos. Vojvodina će prema tome biti konačno naša, ne od dana potpisa mira u velikom Trijanonu, nego od onog dana kada mi prezremo sve preživele nacionalističke fraze, kad nadjemo način da zadovoljimo raznorodno stanovništvo Vojvodine, kada mu prestanemo sugerisati protivdržavno i razorno stanovište prema Jugoslaviji, kad mu ostavimo mogućnost poistovećivanja sa Evropom, a ne sa Balkanom, kad mu u prvom poistovećivanju budemo mi prednjačili. … Ne, gospodo šovnisti, srbijanski karakter administracije, nego evropski karakter celokupnog našeg života, to je u programu Napredne omladine…Sa evropskom naprednom Srbijom,  protiv nekulturne, balkanske Srbije, koja nije mrska samo „antinacionalnim elementima“, nego i svima nama koji volimo borbu za više pravde i više svetlosti u širokooknoj Evropi u širokih duhovnih vidika Evrope.“

Uveliko radi na konkretizaciji aktiviranja već postojećih kulturnih ustanova, pre svega Matice Srpske: „Matica Srpska je unela do duše u svoj Ustav od 16 septembra 1921. godine kao svoj prvi zadatak pručavanje Vojvodine (geografski, etnološko, higijensko, istorijsko) i prema rezultatima tih proučavanja izgrađivanje kulturne politike za Vojvodinu, ali Matica nije još sastavila organ koji će vršiti te proučavanja, nije ih ni otpočela, a kamo li progovorila u neodložnim pitanjima kulturne politike koja ištu brzo rešenje i od čijeg rešavanja zavisi budućnost Vojvodine. … Da li Vojvodina da i nadalje ostane, uprkos svima eventualnostima administrativne podele naše države jedna posebna duhovna celina sa svojom naročitom kulturnom politikom i svojim kulturnim središtem? Ili da reknemo: nama ne treba muzej ni u u Novom Sadu, ni u Bečkereku, ni u Vršcu, kad imamo Istorijsko-umetnički i Etnografski i Muzej srpskih zemalja u Beogradu. Ne treba nam ni naučni odsek Matice Srpske kad imamo Srpsku kraljevsku akademiju; ne treba nam središna biblioteka za Vojvodinu u Novom Sadu, kad je tu narodna biblioteka u Beogradu?“

U martu 1922. godine, uz pristanak Jovana Cvijića formira Naučni odsek u krilu Književnog odeljenja Matice srpske koji bi predstavljao pokrajinsku Vojvođansku akademiju, sa prvom sednicom ovog tela 1. aprila 1922. godine. Neumorno radi na putovanjima i na kulturnom prosvećivanju, želeći da se najširi slojevi stanovništva upoznaju sa novim naučnim i kulturnim događajima. Angažuje npr. Ivana Đaju, poznatog biologa za tu priliku. Ima nameru da napravi filmsko preduzeće u Novom Sadu. Osniva Geteovo društvo. Istovremeno, pozdravlja osnivanje časopisa „Nova Vojvodina“: „Dobivši vest o grupisanju Nove Vojvodine i poziv na saradnju, ja sam se obradovao kao malo dete, te prekidam zvanične dužnosti i sav drugi posao dana, pa žurim da izrazim svoju radost i svoje nade, da sav lirizam dadem Novoj Vojvodini. Odavno, već tri godine, mi se pitamo: gde su danas mladi ljudi. … Potrebe Vojvodine, potrebe Jugoslavije, potrebe poremećenog čovečanstva su velike. Od Vas se očekuje i zahteva mnogo. Ali, kad ste Vi imali lepu hrabrost da se nazovete Vojvođani, novi Vojvođani, naravno, ja ću vam ukratko reći samo ono što Vojvodina onakva kakva je danas od vas očekuje… Mi nećemo da Vojvodina bude pokrajina koja u ostalu Jugoslaviju izvozi brašno i svinje, … a nauku i umetnost da mora uvoziti; mi nećemo da naša pokrajina bude samo bogata, nego je hoćemo prosvećenu, hoćemo da i ona sarađuje s ostalim oblastima u rešavanju krupnih problema našeg kulturnog života. Hoćete li da reknem jedan od tih problema, koji je naročito naš problem? To je pitanje narodnih manjina u Vojvodini i u Jugoslaviji. Preko dve stotine godina mi svojim zubima lomimo taj tvrdi orah u stavu manjine. Danas, kada smo u Jugoslaviji mi postali većina, zar da ne upotrebimo iskustva dvestagodišnje borbe? Zar i oni humanisti naši koji su imali srca da prkose svakom šovinizmu, pa i mašarskom, da prepuste mesto onima koji do juče robovahu šovinizmu Tise, a danas se kunu na šovnizam redakcij Balkana? Zar svi da jednogrlce proglasimo sumrak naših vođa i učitelja, pomračenje naših zvezda, da se odrečemo integralnog liberalizma koji nam zavetovaše i Dositej i Jovan Sterija Popović i Svetozar Miletić? Ne, mi bismo time izneverili ne samo duhovne svoje pretke, i ne samo Vojvodinu, nego i Srbiju i Jugoslaviju. …“

Međutim, ni u toj, novoj Vojvodini, Vasa Stajić ne nalazi mira, jer su snage koje se bave više ličnim interesima, nego interesima društva mnogo jače. „Godine 1932, moram priznati, ja nisam znao gde je spas Vojvodine“. Stajić, iscrpljen u borbama sa nacionalistima u Matici, mora da se povuče u istorijske arhive. Tu će provesti gotovo deset plodnih godina istražujući i objavljujući dragocene „Novosadske biografije“ i građu za kulturnu i privrednu istoriju Novog Sada. Vasa Stajić je izvore svog delovanja video u racionalističkoj, prosvetiteljskoj i liberalnoj misli, pre svega u Dositeju Obradoviću i Svetozaru Miletiću, kojem je posvetio čak četiri knjige. Evo kako vidi ovaj liberalno-kulturni krug sa Miletićem na čelu: „Od godine 1847. od pojave Svetozara Miletića, Branka Radičevića, Jovan Jovanovića Zmaja, politika Srba u Vojvodini postaje velika politika. To više nije politika koja se bori za goli život svog naroda, nego je u vezi sa slobodarskim strujanjem onovremene Evrope. Ovo „stado maleno“, tražeći uslove svog samoodržanja, tražilo ih je samo u okviru čovečnije i slobodnije Evrope; zato njegova politika raspravlja i pitanja koja su akutelna i danas, posle nekih sto godina. Godine 1848., nesvršeni pravnik, 22 godišnji Svetozar Miletić, objavljuje u omladinskom listu Napredak dva članka: Vojvodina prema celokupnoj Austriji i Značaj pokreta u Austriji. Što u njima traži konfederaciju jedanaest nacionalnih pokrajina, što prima jednu spoljnu politiku i jednu diplomaciju za Austriju, to ne iznenađuje. Ono što iznenađuje kod ovog mladića jeste isticanje jednog višeg načela. On traži da ta konfederacija bude osnovana „na temelju čovečnosti, ili na demokratiji ne samo ljudi, nego takođe naroda i država“. .. Već mladi Miletić je Austriju proglasio za Evropu u malom, pošto su u njenom staanovništvu zastupljena sva tri glavna plemena Evrope: Sloveni, Germani i Romani. Zato rešenje narodnosnog pitanja u Austriji treba da to pitanje reši za svu Evropu. … “

U svom takoreći „zavetnom“ tekstu iz 1929. godine, na poziv Vojvođanske akademske trpeze, Stajić kaže: „Budite svesni toga šta znači i šta vredi Vojvodina, pa s osmehom koji sažaljeva primajte sve pogrde koje se čuju protiv Vojvodine, kad ona neće i ne može da bude Šumadija, niti Makedonija. Ponositi se time što su problemi mnogonarodne Vojvodine teži od ostalih naših problema, što je za njihovo rešavanje potreban širi vidokrug, staloženija pamet, mirniji tempo, širi zamah i duži dah. Naročito, vaspitajte se za veću borbenost. Jovan Cvijić, koji je dobro poznavao Srbiju, govorio nam je da će u novom sklopu države Vojvodina dobiti ono što bude umela sebi da otme… A da ne bude tako, proučavajte Vojvodinu, organizujte je i obnovite slobodarske tradicije njene. … Imajte više hrabrosti da kulturnu misao suprotstavite antikulturnoj i da joj pomognete do pobede. Naročito, ne kukajte i ne vajkajte se, nego se borite. Svesni da su sve nedaće Vojvodine – nostra nosterrima culpa.“

I učenici Vase Stajića su u predvečerje Drugog svetskog rata osnovali OMPOK, Omladinsko-kulturno-privredni pokret, koji će biti nova brana jednoj novoj pošasti – fašizmu. Njegovi članovi učestvovaće u narodnoj i oslobodilačkoj borbi. Na delu oslobođene teritorije pridružiće im se već veoma oboleo njihov učitelj i prijatelj, dočekaće oslobođenje od ustaških i Hortijevih trupa (treba li podsećati danas na parolu „nem, nem, soha“), a potom nakon planetarne pobede slobodnog sveta, vratiće se Vasa Stajić u javni život, kao doživotni predsednik Matica Srpske. Na večni put biće ispraćen ispod Miletićevog spomenika, na dan kada se rodio, 1947. godine, ne dočekavši da vidi toliko željenu razvijenu Vojvodinu. Nju će već neko kasnije ostvariti.

Podsetiću, dakle, na nekoliko ključnih elemenata Stajićevog idejnog korpusa, koji nam i danas daje snagu da istrajemo u svakodnevnoj političkoj borbi: modernost, društvena pravda, evropski duh i integrisanje u Evropu, sekularizam, antikolonijalizam, prosvetiteljstvo, pacifizam, uvažavanje uloge međunarodnog prava, tolerancija u međunacionalnim odnosima, poštovanje manjinskih prava, demokratizam, slobodarstvo, samoopredeljenje, emancipacija žena, antišovinizam, vera u omladinu, a pre svega Vojvodina kao izraz svega toga. Naravno, glavna lekcija Vase Stajića ostaće lični čin, lična žrtva, kao mera ukupnog odnosa prema vremenu.

Hvala mu. Hvala svima.

Prof. dr Miroslav Ilić, Centar za liberalne studije Vojvodine

Leave a Reply